Blogovi i čudovišta

< travanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Rijetka i strogozaštićena vrsta. Ako se ikada kojim sretnim slučajem susretnete s kaćunom - nemojte ga dirati. Dozvoljeno je samo promatranje i fotografiranje.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

blog.cudoviste@gmail.com

21.04.2008., ponedjeljak

Frend

„Jebote, što se ovdje dogodilo?“, ušao je u zamračenu prostoriju i ostao osupnut neredom. Hrpa neopranog suđa iz kojeg je dopirao zadah truleži, prljavi veš rasut po podu, trag prolivenog vina što vodio je sa stola na pod.

Sjedio sam u boksericama usred tog nereda i podigao zamućeni pogled prema njemu.
„Bok frende“, procijedio sam kroz namješteni smješak vrteći čašu s vinom u ruci.

„Kako ovdje smrdi…od kad si u ovakvom stanju?“

„Pa ono, od kad je otišla“, zastao sam da razmislim, “od petka.“

„A jel'? Znači ova je bila prava…“, više rezignirano, nego znatiželjno je komentirao prelazeći pogledom s mog blijedog lica na pljesnive ostatke u tanjuru. Sagnuo se da podigne stolac što se prevalio pod gomilom neoprana veša. Ručnik za plažu nazirao se negdje ispod hrpe.

„Pa znaš kako bi Murakami rekao: „Postoje takve cure, a te voliš najdublje. One kod kojih nema nade jer ti je izmakla upravo u trenutku kad si sklopio ruke oko nje“, izrecitirao sam upamćeno.

„Jebo te tvoj Murakami. Od njega nisi ništa pametno pokupio. Ajde, sve će bit dobro...idemo do plaže bacit se u more i isprat ćeš sve to iz sebe“, dodavao mi je ručnik.

„Uh..dosta mi je toga...znaš što hoću. Zar doista misliš da postoji sretan završetak za ljude poput mene?“, pogledao sam ga molećivo.
„Gimme hug“ prišao sam mu, a on je u prijateljskoj gesti ovio svoje snažne ruke oko mene.

Poriv je bio trenutni. Kad sam primijetio da mi ruke klize prema njegovim bokovima, odmaknuo sam lice s ramena i usnama krenuo prema njegovim.

Šaku nisam primijetio. Bubanj srca zaglušio mi je uši, a metalan i slankast okus krvi u ustima donio mi je u svijest informaciju o njenom srazu s mojom gornjom usnicom.

„Prekini s tim cmizdravim pederlukom, jel' ti jasno?“

Izmakao je.

- 16:55 - Komentari (10) - Isprintaj - #

06.02.2008., srijeda

Invazija kućanice

..njušim i oblizujem svoje prste..sišem sočnu nagradu, što ugrabio sam je u tvom međunožju, dok zubima sam ti brojio pršljenove kičmenog stuba...hroptala si od užitka, stiščući mi nabrekli ud, derući noktima tapecirung i zabadajući prste u spužvasto tkivo naslona fotelje..jezikom halapljivo stružem slankasti okus, vraćajući elektrolite dehidriranom organizmu, dok približavaš usne mojoj uški..

.."uđi sada..ponovo", šapućeš i izvrćeš se poda mnom šireći svoja vruća mokra bedra...dolje rastvaraš se, a teške dojke prekrivene cjedećim biserima znoja, uperiš vršcima prema meni...pogledom načas počinem na ta dva tamna dozivajuća oka, velikih hipnotizirajućih kolobara, prije nego se obrušim na njih prstima..

..žustrinom mahnitošću-obuzetog prilazim, a tvoj zamagljeni pogled već sakriven je iza vjeđa, u slatkom iščekivanju mojeg novog prodora, nove invazije na tvoju unutrašnjost...

- 11:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #

04.02.2008., ponedjeljak

Izvatci (excerpts)

Mokri otisci lijevog stopala što udaljuju se od lokvice uz tuš kabinu...zajedništvo/nered.
Prsti u kosi, dok koncentriraš se na vožnju…opuštanje/napetost.
Zujanje u eustahijevoj tubi nakon poljupca u uho…ugoda/neugoda.
Njezino tijelo u otisnuto u tvome…strast/strast.
Zaokruži.

- 15:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.01.2008., utorak

Žabe

„Znaš što je stravično kod žaba koje plešu?“, upitao je.
Neumoljiva tišina ponukala ga je da nastavi koračati.
„Mozgovi su im tako isprani.“
Tišina.
„Sad?“, upitno ju je pogledao.
Kimanjem glave dala je znak, a on je skočio.

- 13:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #

25.01.2008., petak

Strah

Stojiš u buci,
Jer ne želiš čuti,
Misli što se roje,
Nepozvane i strane.

- 13:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.01.2008., srijeda

Eva

Ugledah te kako krvariš,
Sliniš i plačeš…

Zuba ogoljenih, grudi ovješenih,
Mesa i kostiju pogledu izloženih…

U slabosti svojoj,
Poželjeh te..

..a gdje je tu romantika?

- 15:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #

25.12.2007., utorak

Božićni blues...

..ili misli što se roje dok se probijam kroz led, kišu, snijeg i ostale vremenske nepodopštine servirane nam uoči Božića...

..rekao bi netko „Htjeli ste Bijeli Božić, pa evo vam ga“. I fakat. Onaj Gore danas se baš fino potrudio, jer ove nježne krpice što zasipaju grad vjerojatno su bile na mnogim popisima božićnih želja. Vjerujem da bi i ispunjenih želja bilo još više, ali mi se čini da smo Mu mi ljudi postali poprilično nerazumljivi i sve se slabije kužimo s Njime, pa Mu i te naše želje jednako tako nerazumljivo zvuče (ili možda uopće ne zvuče). No, to su razmišljanja za neko drugo doba, a ne ovaj trenutak kad usnama hvataš hladne kristaliće i pokušavaš im odrediti okus. Pa, zatvorivši oči u tom pokušaju, ugaziš u lokvu punu snijega i vode zaostale od jutrošnje kiše, prljavštine i smoga koji ionako padaju po nama bez prestanka. Pa s poprilično mokrim i hladnim osjećajem skužiš da cipele koje si jutros izvukao s dna ormara, a koje tamo stoje od prošle zime, imaju rupu u džonu. Pa se sjetiš da su s razlogom bile u dnu ormara, jer si samome sebi obećao konačno nabaviti nove. A sad moraš pješačiti barem do Črnomerca, jer tramvaja nema ni u planu idućih sat vremena. Pa pao je snijeg, kaj ne? A automobili jure, trube, zašpricavaju te. I stotinu je razloga da ti se sjebe raspoloženje.
No ipak, nasmiješiš se i zaključiš da te za sve to skupa apsolutno nije briga. A zašto? Zato što znaš da negdje postoje tri ili četiri nadarena čovječuljka koja slože takvu stvar koja te uzme, protrese, iščupa ti utrobu i oprži žmarcima jednakim milijunvoltnom udaru struje. I ostavi te s tako zadovoljnim, sretnim i blaženim osjećajem, da ti se jebe za svu bljuzgu, buku, promet ili bilo što što se događa u tom trenutku. Hodaš ulicom, slušalica nabijenih u uši, puštaš si tu stvar na repeat iznova i iznova i lebdiš visoko iznad svih vanjskih podražaja, nedirnut ičime. Negdje u sebi prisjećaš se da je badnjak, sutra Žićbo i apsolutno si svjestan da se od danas do sutra ništa promijeniti neće, ali nekak ti baš godi razmišljati kako možda i ne bude tako, kako je danas baš neki Poseban dan.

Svima vama koji čitate ove zapise, bilo da ih čitate s užitkom, gađenjem ili potpuno neutralnog osjećaja, te i svima ostalima apsolutno neupoznatim s njihovim postajanjem, želim da i u ovom Božiću pronađete posebnost koja će vas ispuniti, protresti, usaditi vam smješak na lice, svježinu u srce ili jednostavno pružiti osjećaj sreće i blagostanja. Sretan vam Božić svima.

I mali dar za kraj moj je današnji cjelodnevni repeat.
Dame i gospodo predstavljam vam:

Soulsavers feat. Mark Lanegan - Revival


- 03:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.12.2007., srijeda

Kad odrastem

„Dosta je. Moram se malo odmoriti, nemrem više“, soptao je Ivan nakon dva sata šetnje.

„A lezi onda ovod pod piniju“, Lovro je već zauzimao udoban položaj, oslanjajući se leđima o stablo. Vruće sunce tuklo je vrhove krošanja, a sparina dobrano natopila znojem majice dvojice dječaka. „Prekidamo i nastavljamo kad se odmorimo“, objavi.

Ivan se bučno spustio na debeo sloj suhih borovih iglica i uz uzdah olakšanja sklopio oči, te prepustio snatrenju. Iako je bilo sparno, povremeni lahor donio bi svježinu mora, koje je šumilo iza suhozida što odvajao je kamenu obalu od šume u kojoj su se nalazili. Bilo je sasvim ugodno ležati pod borovima. Umirujući šum valova stvarao je savršenu zvučnu kulisu. Podnevni mir nije narušavalo niti dosadno zrikanje, kojim je šuma inače bila ispunjena. Bit će da su se i zrikavci odlučili primiriti pritisnuti vrućinom. Ili su se uši dječaka već toliko zasitile njihovim zvukom, da su ga potpuno isključile. U svakom slučaju, tišina je bila uspavljujuća i minute su prolazile u neometanom miru.

Odjednom nastupi neko komešanje lijevo od Ivana i tišinu poremeti fijuk kamena upućen prema obližnjem žbunju.
„Falija sam“, razočarano je konstatirao Lovro. Pogled mu je bio usmjeren na stablo nasuprot onom pod kojim je ležao. „Gundej je bija na deblu, pa san ga proba potegnit kamenom“, objašnjavao je. „Kad narastem bit ću James Bond, pa više neću falivat“.

„Kakve veze ima James bond s gundejem?“ upitao je Ivan, negodujući u sebi zbog prekinutog odmora.
„James Bond ima dozvolu za pucanje. Bit ću i ja pandur ka' on“, smiješio se pri pomisli na stvari koje bi radio po šumi s pravim oružjem u rukama.
„James Bond nije pandur. On je tajni agent“, rekao je Ivan da pokaže svoju bolju upućenost u popularnu ikonografiju. “I ne puca bez veze po šumi, nego samo u negativce.“
„Ma nema veze. On hvata zlikovce, puca i ljubi cure“, nije se dao smesti Lovro u svojoj odluci. “Tako ću i ja kad odrastem.“

„Ak ćeš ti biti James Bond, znaš kaj ću ja biti kad odrastem?“, zaboravivši na umor, Ivan je nastavio razgovor .

Lovro ga je s zanimanjem pogledao, pitajući se što bi debeljuškasti dječak, s kojim se već treće ljeto druži, mogao raditi kad naraste. Nije ga mogao zamisliti kao nekog tko sanja o pandurskoj karijeri. Ili ičemu što bi uključivalo višak tjelesne aktivnosti.

„Genijalni zločinac. Izumit ću virus koji će biti u stanju pobit sve ljude i onda ću ga pustit u svijet“, uzeo je Ivan maha objašnjavajući. "Držat ću svijet u šaci i svi će raditi kako im ja kažem."
„A zašto bi to učinija?“, Lovro će ozbiljno, ne dovodeći u sumnju mogućnost ostvarivanja prijateljevih namjera.
„Pa da se ti imaš protiv koga boriti. James Bond uvijek ganja nekog genijalnog zločinca“, izlagao je Ivan svoju teoriju. “A i taj zločinac ima cure“, dometnuo je sa smješkom.

„Ali onda ćeš ti izgubit. James Bond uvik dobiva“, bilo je i zabrinutosti i nade u Lovrinu glasu.

„E mislio sam ja i na to. Ovog puta neće biti tako, zato jer smo prijatelji nećeš me moći uhvatiti“, s ponosom izjavi Ivan. „Ako me uhvatiš ostat ćeš i bez prijatelja i bez zločinca, pa zato nećeš ništa moći učiniti. A neću ni ja zapravo pustiti svoj virus, jer onda ću ubiti tebe, pa opet neće biti dobro.“

Zbunjen ovom sumanutom logikom Lovro je promatrao svog prijatelja, bez imalo ideje u kojem smjeru da nastavi razgovor. A i nije mu se više dalo razgovarati na taj način. Nikad mu nisu bili jasni ovi Ivanovi izleti u mračnjaštvo. Bit će da mu je to od života u velikom gradu. Ima sigurno nešto opasno tamo.

„Ajde, dosta pizdarija. Nastavljamo s misijom“, već je bio na nogama, penjući se krišom uz suhozid. Provirivši glavu i zaokruživši pogledom, zastao je i protisnuo „Ivane, dolaz brzo 'vamo. Eno jedna se sunča. Noge raskrečila prema nama.“

Gledanje u budućnost nije nešto što bi na duže vrijeme držalo pažnju dvojice pubertetlija. Nudistička plaža nudila je puno primamljivije prizore njihovim radoznalim očima.



Kako je ovaj post nastao kao produkt blog igre što smo je, u "nastupu inspiracije" i trenucima dosade koju stvara vožnja tramvajem pri povratku s posla, osmislili Bane i moja malenkost (detalje o igri potražite kod Baneta, a i Aparatčik je napisao nešto o tome), zanima me što za reći imaju sljedeći blogeri/ce na ove teme:

Zdenko - Svijet nije hladno, mrtvo mjesto

gustokosa - Onaj koji me nasmijao

Ronin - Život nije film

blalbla - Ušutite! Sanjam...


Bit će mi drago ako se odazovete, a razumjet ću i ako to ne učinite:)

P.S. Svaka podudarnost je namjerna.


- 15:22 - Komentari (11) - Isprintaj - #

02.11.2007., petak

Vjerovanje je umjetnost, part 2

„Seronjo“, nasmijala se i u dva koraka prišla krevetu, bez ustručavanja svom težinom naliježući na mene i usnama požudno upijajući moje.

Nakon par minuta prestala je i položila mi glavu na prsa, piljeći u mene. „Što je ovo bilo?“, podsmješljivo sam je upitao, likujući u sebi, dok sam pogledom uranjao u njene oči. S promjenom osvjetljenja mijenjale su boju iz sive u plavu, a moj pogled pratio je tu promjenu i pokušavao proniknuti njene misli. Obgrlio sam je čvrstim zagrljajem, ne namjeravajući je ispustiti sad kad je bila uz mene.

„Ništa. Samo sam te htjela ušutkati, prije nego nastaviš govoriti gluposti.“ I njene su oči upijale moje. Bez misli i skrivenih namjera, shvatio sam.

„Gluposti? Od kada ne voliš da pričam gluposti? Pa ovo malo što se znamo drugo nisam ni govorio.“
„Opet počinješ“, namjestila je namršten izraz. „A i lažeš, jer nisu samo gluposti ono što sam čula od tebe“, zagonetno je dometnula, a lice joj se opet počelo opuštati.
„Ma da, a što si još čula?“, uživao sam u ovom podbadanju.
„Pa“, zastala je kao da razmišlja, „iskrenost. Uostalom zato sam te i pozvala k sebi. Bio si iskren, tamo za šankom.“
„Iskrenost? Pa tamo su svi iskreni“, podrugljivo sam se nasmijao. „Iskrenost se i događa za šankom.“
„Da, istina je. Ali vjerovanje je umjetnost. I da nisam shvatila kako ti mogu vjerovati, nikad ne bi ni bio ovdje.“
„Uf, ovo mi sad zvuči kao opako zbližavanje. Nešto što i nismo imali na umu. Zar ne?“ Upalile su mi se sirene za uzbunu.

„To je količina bliskosti koju možemo podnijeti“ nastavila je. “Uostalom, zar ne osjećaš bliskost u načinu na koji me miluješ? Možda tvoje riječi sipaju gorčinu, možda tvoj pogled i ne govori ništa, ali tvoj dodir..način na koji me miluješ...Misliš li da možeš od toga pobjeći? Kao što ni ja ne mogu, a ni ne želim, pobjeći od ugode koju pri tome osjećam.“

„Od kud znaš da milujem tebe?“, htio sam ju povrijediti. Razgovor je kretao u smjeru koji mi se nije nimalo dopadao.
„Ne znam, ali svejedno godi“, nije popuštala.
„Dobar odgovor“, nasmiješio sam se i stisnuo je još jače uz sebe.

„Koliko je sati? Ajde, moraš ići. Ustaj“, požurivala me.

„Kad ti se vraća muž?“

- 10:19 - Komentari (4) - Isprintaj - #

30.10.2007., utorak

Manifesto

Sve dovršene i nedovršene priče u mojoj glavi
sad pripadaju tebi.
I šašave i tužne,
i erotične i kužne.

Čini s njima što te volja.
- 14:39 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.